MILICA JANKOVIĆ
(Požarevac, 23. XI 1881 – Niška banja, 25. VII 1939)
ČEKANJE
(Iz stare zapisnice)
Znaš li šta je čekanje? Bol i nada, radost i trzanje srca, sumnja i umiranje, umiranje od radosti i odmah umiranje od straha i bola. Čekanje je umiranje života, život u umiranju, borba, život želje, bujanje želje, očajanje želje za srećom (ili nesrećom – ko zna šta je sreća šta nesreća?), jaukanje želje za onim što voliš, za nečim od onoga što voliš.
Čekanje, čekanje! Teško onom ko te mnogo poznaje – jedan ko te ne poznaje nikako.
Znaš li ti, mili, šta je čekanje?
Gle, šta je ljudi u svetu? Zar oni ne čekaju ništa? Oni se ljubazno smeše i govore o ništavnim i neništavnim stvarima i zovu i mene u razgovor. I ja ulazim, ali mrtvo, bez volje, jedva shvatam, jedva staje u moju dušu taj razgovor, čak i kad se desi vrlo važan; nema mesta u njoj: u njoj je čekanje.
Čekam pismo od tebe. Znaš li! Jesi li ga napisao? Ah jesi, jesi. Ja verujem, ja čekam.
Čas pošte još nije došao, ali ja već čekam. Čekanje je gladno, nestrpljivo. O, vi ljudi s vašim razgovorima zainteresujte mi pažnju, uzmite mi sate i minute, prekratite čekanje kao što san prekraćuje vreme, opijte me da ne znam da čekam kao što opijen bolesnik ne oseća bol. Ne, to je nemogućno. Ne zanima me to što vi govorite. I ja govorim i osećam da nije pametno to što govorim, ali ne marim sada za to. Nije važno biti pametan, ništa drugo nije važno, važno je samo čekanje: hoću li dobiti pismo, hoću li dobiti nešto od onoga što volim? Gledam na časovnik, trzam se na korake. Sad, još pola časa. Ah, kako minuti polako idu. Jao, čekanje je gore nego izvesnost da nećeš ništa dobiti. Čekanje mrcvari, ubija, a nikad život ne dršće toliko, nikad čovek ne živi toliko kao kad čeka. Nijedan sekund vremena se ne omakne u prošlost bez trzaja. Mili, jesi li napisao pismo? Znaš li ti šta je čekanje?
Ah, što si zakasnio pismonoša? Mogao je već da dođe. Negde se zadržao, razgovara čovek s nekim. Još koji minut, pa će doći. Taj ne shvata svoju dužnost, ne zna šta nosi, već okleva. Ah, požuri, ćoveče!
Čekanje, čekanje.
Sad besni, sad se pritaji i ponizno kleči i moli…
Prošlo je vreme kad pismo treba da dođe. Ja još čekam.
Čekanje više ne veruje: ono grebe, čupa, rije, krvari, penuši, a ja mu se umiljavam i preklinjem ga: pričekaj još samo malo, možda će ipask doći.
Hoću da zaustavim vreme, da zadržim bes čekanja, ali ne mogu: sad minuti idu brže, prošlo je vreme, prošla je i poslednja, najlakovernija nada i ja osećam kako moje drago čekanje umire u meni i preživljujem samrtne muke. O, bolje je da se muči i da živi, bolja je neizvesnost, nego svirepa izvesnost, bolje je čekanje, nego nečekanje.
Umrlo je čekanje. Mili, zašto nisi napisao pismo?
I sutra čekanje vaskrsava. Ti nisi juče mogao da napišeš pismo. Da ti nije bilo rđavo? Teško meni, valjda nije mnogo! Oh! Znaš li ti šta je čekanje? Napiši mi samo četiri reči. Jesi li napisao?
I opet ono isto jučerašnje, samo još neki trzaj više, još neka sumnja veća, još neka nada očajnija. Čekanje, čekanje…
Ah, jedva, evo pismonoše! Ja se utišam, skamenim od uzbuđenja i čekam smireno. On čita moje ime i daje mi neko pismo ili kartu. Ja osećam da bledim, da svest gubim i s očajanjem u duši i s poslednjom senkom nade ja tiho i prividno pitam:
- Nema više ništa?
- Ništa.
Ta reč me ubija. Bacam nepotrebna nametljiva pisma i klonem od umora, od bola, čekam da me zaguši. Zar ti, mili, ne znaš šta je čekanje?
- I da ne umrem drži me samo jedan jak zapovednički jauk Želje:
- Čekaj – sutra!…
(Izvor: Milica Janković, Jedna moguća autobiografija, Beogradsko čitalošte, Prometej, 2022, 222-223)